ponedjeljak, 25.07.2011.
ispovjest idiota
Nekada, nekda davno, ja sam si umislio da svojim postojanjem moram i mogu svakome pomići, ali nisam misalio da će možda moje pomaganje drugima prouzrokovati da i ja jednog dana trebam pomoć. Jer, moj prijatelj, prijatelj idiot, me je toliko okuporao sa svojim životom da sam zaboravio da rješavajući njegovo stanje mogu sebe dovesti u slično stanje kao što je njegovo.
Zašto ovo pričam? U zadnje vrjeme jednostavno se ne mogu koncentrirati na sebe, jednostavno ne mogu razmišljati na način na koji sam navikao, i moj prijatelj idot je jednostavno osjetio moje teškoće, osjetio je da i meni treba nekada pomoć i jednostavno se odmaknuo od mene, jednostavno je nestao. I sada ja, ja počinjem sam sebi pomagati, jer ja nemam prijetelja takovog kalibra kakovog je imao moj prijatelj, idiot, ja sam ostao sam i pokušavam isplivati iz zavrzlame života koji me je izgleda čekao negdje u prikrajku, a ja nisam primjetio.
Nadam se da ću uspjeti i sebe izvući iz ovoga stanja, kao što sam djelomično uspio sa svojim prijateljem, idiotom, jer on sada puno lakše živi, a ja, ja sam na nekoj granici preko koje ne smijem preći.
srijeda, 13.07.2011.
ispovjest idiota
Kad jedan idiot postane vaš prijatelj ili bliže rečeno svakodnevica, onda jednostavno počinjete razmišljati o tome ima li smisla svaki dan, svaku sekundu svoga vremena posvetiti toj osobi, tom jadnom idiotu.
Jer jednostavno, počnete jednu priču, a vaš prijatelj, idiot, je okreće onako kako njemu odgovara, on uporno iz dna i dan radi iste pogreške, iz dana u dan stvara sebi i drugima veće probleme i sve više tone u samoću u bezizlaz.
A pokušao sam, pokušao sam svoje razmišljanje i dio svoje pozitivnosti prinjeti na mog prijatelja, ali prijatelj idiot je postao toliko odbojen, toliko mi počinje praviti neugodnosti da jednostavno sam blizu odluke da se okrenem od njega, jer vidim da su se mnogi od njega okrenuli i sada puno bolje i jednostavnije žive.
Ostaviću nekoliko dana sebi za razmišljanje, a onda ću donjeti neku odluku, jer previše sam umoran od svega da još ovo malo snage potrošim na nekoga a ne vidim baš nikakovi pomak na bolje.
srijeda, 28.10.2009.
ispovjest idiota
nastaviću priću na svoj način, nadam se da neću postati dosadan, ali teče ovako:
Moj prijatelj, moj prijatelj idiot, svakim danom je sve bolesnoji i bolesniji, jednostavno gubi orjantaciju u svojim mogućnostima, jer kad počne pričati sve se svodi na ljudski jad, na ljudsku nemogućnost nalaženja izlaza iz pozicija u koje se je sam doveo. on priča, ja slušam, jade jednpog izgubljena čovjeka, čovjeka kojega se na odredjeni način odrekla i njemu najdraža osoba, i on pati, pati svakom rječju, svakim danom. Pita me, dokle tako prijatelju moj? a ja kažem, idi dalje, idi dalje ne posustaj jer blizu si cilja, blizu si spokojstva svoga, molim te ne odustaj od sebe, jer ja, prijatelju moj nisam odustao od tebe.
Tužno je gledati nekoga da toliko pati, a da oslonac traži u osobi koja na odredjeni način proživljeva isto jedno teško razdoblje u životu, ali vjerojatno je sličnost povezala te dvije osobe, vjerojano je život htio da te dvije osobe postanu nerazdvojni prijatelji, jer veže ih ljudska tuga, ljudska tragedija.
petak, 23.10.2009.
ispovjest idiota
Nastavit ovu priču, priču jdnog izgubljenog čovjeka svakim danom je sve teže, jer moj prijatelj, moj prijatelj se gubi u mislima, gubi se u traženje izlaza i jednostavno traži rješenje bez rješenja a njegova današnja priča je:
Svakim budjenjem, svakim gledanjem u novi dan ja jednostavno vidim neki novi problem, neki neovi nerješivi trenutak i mislim da mi je najbolje da odustanem. Jer, danas se budim i nailazim na narezumjevanje, nailazim na ljude koji traže od mene nešto što ja ne mogu dati, a to je moja sloboda, oni traže d jednostavno postanem rob svega oko sebe, a ja, ja to ne mogu, ne mogu više, dragi moj prijatelju, umoran sam jako, jer moje robivanje drugom predugo traje.
Razgovor nebi bio toliko upečatljiv da mi nije jedna njemu prenešena misao prošla kroz glavu: Prijatelju moj, u današnje vrjeme, vrjeme teškoga života i preživaljavanja, treba izdržati i taj pritisak, jer znaj on je došao i proći će, ti trebaš dalje živjeti, i ako sada odustaneš, nisi ništa postigao, a vjeruj mi, do sada si postigao mnogo, jer razgovaraš o sebi i svojim problemima i tražiš pomoć da ih rješiš, nastavi tako, uspjet ćeš.
srijeda, 21.10.2009.
ispovjest idiota
Uh, danas je težak dan, izgleda kad je jugo da utječe na raspoloženje svih nas, tako i mene i ora prijatelja, koji svoju priču priča nepovezano i nekako mi se čini da ga trebam pustiti da sredi misli nekoliko dana i onda da nastavimo. Uglavnom priča teče ovako:
Prijetalju, danas, kao u prošlim našim pričama, ne osjećam se dobro, saznajem jednu lošu vijest, i onda me to sve vraća u jedno prošlo vrjeme, razmišljam o tome dali sam ja stvarno "proklet" ili se ne snalazim. Naime, stvaran život, život pun dogadjanja što dobrih što loših, jenostavno me ni u jednom trenutku ne poštedjuje saznanja loših dogadjanja, dogadjanja koji su veziani za meni najmilije. Pokušavam to potisnuti u dubinu svoga mozga, u dubinu svoje duše, pokušavam to sakriti, medjutim to je jače od mene, jednostavno me razara.
Nisam ulazio u detalje njegove priče, ali samo sam mu rekao da je nažalost život sačinjen od dobrih i loših stvari, dogadjaja, da se mi moramo ako mislimo sebi dobro, nositi sa time, moramo se boriti i neka mu jedna bude za cjeli daljnji život "regula", "sutra je novi dan, idemo ispočetka, bit će bolje".
ispovjest idiota
Nastavljem dalje svoju priču, iako sam prethodni dan bio dosta umoran, mene je u "depru" bacilo razmišljanje moga prijatelja idiota, medjutim, danas sam opet razgovarao sa njime, treba mu razgovor i moja pomoć.
Nastavlja svoju priču ovako. Sve ove godine, godine beznadja i nekog života koji je najmanje sličio na život, ja sam završio u konstantnom nespavanju noću. Prijetalju moj, da zaboravim sve svoje probleme, ja noćima ne spavam, a kad ugledam dnevno svjetlo, kad ugledam ljude mislim da svi gledaju u mene, da svi misle jedno, "gle onog idiota, hoda bez cilja, on nema dom, nema nikoga da se brine za njega, on je stvarni idiot". I ja bježim, bježim u tamu svoje male sobe, svoje male sigurnosti te razmišljam samo o jednome, kad će doći noć, kad će doći onaj trenutak moje sigurnosti.
Tu sam stao sa razgovorom sa svojim prijateljem, tu sam jednostavno morao razgovor prekinuti ali na način da sam mom prijatelju idiotu objasnio samo jedno, jedno što nama svima mora biti "moto" u životu. Koliko se god mi sakrivali od problema, koliko god se mi sakrivali od ljudi, noć nema tu moć da nas sakrije, a poslje svake noći dolazi dan i opet se sve vidi, opet smo mi samo mi i nitko drugi i ako si sami ne pomognemo, ako ne tražimo pomoć stvarnih prijatelja, onda smo brzo gotovi, onda više nema borbe, onda je kraj.
ponedjeljak, 19.10.2009.
ispovjest idiota
Kako bi bilo lijepo nastaviti priču bez osjećaja da pričaš o nečemu, nečemu što je svima nama poznato, ali moj prijatelj, moj prijatelj idiot, jednostavno priča iz dana u dan, priča svoj jadni život i danas ga počinjem na sljedeći način:
Razgovor sa tobom dan ranije mi je unio nekakovi nemir, nekakovi nemir da sam cjelo vrijeme mislio da sam stvarno skrenuo, da stvarno nema nikakove nade da zaboravim sve loše šta mi se desilo u životu. Ali, ja gledam tebe, gledam moga prijatelja, koji mi istinski vjeruje i koji mi pokušava otvoriti oči, medjutim vidim čovjeka koji je svakim danom sve umorniji, sve mu je teže prihvatiti da ima ljudi koji su prošli odjedjene dogadjaje u životu koji su možda slični i njegovom životu. Dalje da ti kažem, prijatelju moj, moj život kakovi god da je, je ipak život, a ovo šta ti radiš na što se ti tjeraš, jednostavno mi nije jasno, i vjerojatno mi radi toga svaki dan govoriš da sam idiot, ali vjeruj mi, ima nas dosta.
Poslje ovih njegovih rječi, shvatih da neke stvari i ja trebam mjenjati, jer ipak slušajući njega, shvatih da sam blizu njegovom životu, ako već nisam.
ispovjest idiota
Nastavljam ovaj razgovor sa mojim prijatelje, prijateljem idiotom i on prepričava priču na ovaj način:
Prolaze godine, 2005. pa poslje dolazi 2006. godina, pun sam neke neizvjesnosti, pun sam straha od dogadjaja koji slijede, jer neznam šta me čeka, jednostavno svakim danom mi se nižu dogadjaji koje sam nastojao zaboraviti. Te godine, ostajem sam, sam u velikom prostoru, prisutan je stalni strah, strah od prostora i ljudi i pokušavam to suzbiti u svome mozgu da si pronalazim poslove, poslove koje fizički ne mogu napraviti, preslab sam. Ali ipak ja radim, ubijam se radeći, a naveče, ljudi moji, kad se spusti noć ja sam pun straha i neizvjesnosti, bojim se.
Toliko za večeras, previše sam se opteretio moji prijateljem idiotom.
subota, 17.10.2009.
ispovjest idiota
Nastavljem dalje moju tužnu priču, priču moga prijatelja idiota i nadam se, nadam se da će jednog dana shvatiti koliko sam mu pomogao ili bar pokuša pomoći slušajući ga svaki dan.
I priča teče ovako. Poslje te 2005. godine, poslje svih dogadjaja koji su usmjeravali moj život, ja prelazim u život i okruženje koje je u jednom trenutku lijepo i dobro prema meni, a u drugom trenutku, osjećaj mi godovri da me na odredjeni način to isto okruženje na puno perfidniji način iskorištava. Ja možda to vidim i znam, ali imam jedan cilj, cilj pokušati opstati i vratiti se normalno životu. Jer, u tom kratkom vremenu, ja ne uspjevam povezati neke konce, ja stvarno ne spavam noćima, noćima ja sjedim na jednom crnom stolcu i razmišljam, razmišljam o prošlim vremenima a pokušavam živjeti u sadašnjosti i misliti na budućnost, a to mi ne uspjeva. Konfuzija koje se uvukla u moj život jednostavno mi neda mir, jednostavno me tjera korak naprijed pa onda deset koraka unazad. Neznam gdje je izlaz.
Ovdje sam prekinuo današnji razgovor sa mojim prijateljem idiotom, jednostavno je previše kofuzan, previše je taj čovjek doživio loših stvari u životu, da bi nastavljanje razgovora imalo loše posljedice po njega, po njegovo zdravlja, pustio sam ga da se idte odmoriti, nastavićemo sutra, jer sutra je novi dan, novi početak.
petak, 16.10.2009.
ispovjest idiota
A sad malo da prebacim u veću bzinu, jer slušati čovjeka koji priča tako tužnu priču, nije jednostavno, nije jednostavno jer postaje opsjednuti jednom nepoznanicom i mišlju, dali ima pomoći, dali je stvarno čovjek rodjen da bude idiot, kao što je moj prijatelj idiot. Nastavak ide ovako:
Od te famozne 2005. godine, od trenutaka sreće i zadovoljstva upoznavajući nove, nove divne ljude, pa do gubitka svega što je lijepo, ja se okrećem na drugu stranu. U potpunosti se izoliram od svega što me je vezalo za prošlost, izoliram se od onoga što mi je najdraže - moja ljepota i snovi - i krećem sam, krećem sam u jednu avanturu, avantura koja se zove organizirai život tako da me više nitko ne povredi, da mi nitko više nikada ne nanese bol. Dali ću uspjeti u tome.
Tu je za današnji dan dosta bilo priče, sutra će nastaviti svoj monolog, monolog u kome objašnjava meni i svima koji ga znaju gdje je i kako pogrešio u životu.
